Na ovom mjestu sam objedinio svih svojih pet blog/putopisa s puta u Sjevernu Ameriku u listopadu/novembru 2012. godine.  Pozvan sam na Seattle International Comedy Competition kao jedini predstavnik iz Istočne Europe, a nakon toga sam proveo desetak dana u Kanadi (Vancouver i Toronto). Ovi moji tekstovi i prateći video objavljivani su na pet regionalnih web news portala (NET.hr, B92.net, KLIX.ba, VIJESTI.me i STANDUP.si), kojim zahvaljujem na suradnji. Ponajviše zahvaljujem svom sponzoru AURELIA, bez čije financijske potpore ovaj put možda ne bi ni bio moguć! Također, moja zahvalnost zaslužuje i NOKIA, čiji je nevjerojatni Nokia 808 PureView bio moj vjerni partner u bilježenju svega što mi se dogodilo, a što možete vidjeti u integriranom videu.

#1 (05.11.2012.)

Postoje situacije kada ispadnem glup, ali se i (pre)često se u zadnje vrijeme događa da i DOKAŽEM da sam glup! Hajde da nikada prije nisam bio u Americi, pa da sam neiskusan i neupućen u ovdašnju geografiju, ali ovdje sam već bio nekoliko puta…

Ukratko, ovaj vaš svjetski putnik je tako pametno isplanirao svoj put na zapadnu obalu SAD – da se još uvijek, i nakon četiri dana od svog dolaska – ne mogu pronaći u vremenu! Prostor je tu, ali vrijeme… Evo tog briljantnog plana: prvo ću ja malo do Toronta, to je samo šest sati vremenske razlike, pa ću nakon par dana tamo napraviti jedan kratki ‘hop’ na drugu stranu kontinenta i… E, pa taj kratki skok je trajao PET sati letenja, u vremensku zonu od još tri sata razlike i to u noći kada se i ovdje pomicao sat na zimsko računanje vremena (to se tu čini tjedan dana kasnije u odnosu na Europu)… ukratko – Pedja, koliko je sati? Odgovor: pojma nemam! Ono što znam je da sebi ne smijem dopustiti da računam koliko je sati doma u Zagrebu, jer tek sam onda izgubljen!

Seattle… Treći sunčani dan zaredom, što je u ovo doba godine u ovom dijelu zemlje, koji od milja zovu „Pacific North WET“ svojevrsna senzacija! Pokušao sam nametnuti tezu da sam im ja svojim dolaskom donio sunce, ali me baš ne doživljavaju  previše, jer su zauzeti uživanjem u vremenu…

Grad kontrasta. Cigla, beton i asfalt se tako dobro uklapaju u ogromno zelenilo parkova i svojevrsno smeđe-plavu nijansu vode oceana, da ne znaš je li ti ljepša arhitektura ili hortikultura! S druge strane, neobično čiste i uredne ulice prepune su beskućnika, od kojih neki ostavljaju dojam da su to tek odnedavno. Bez obzira na recesiju, koja ovu zemlju šamara već petu godinu, osmjeh prolaznika ne silazi s lica. „Bit će da smo se već navikli…“, kaže mi recepcionarka u hotelu. Uz osmjeh, naravno…

Stojim ispred, točnije – ispod, njihove Svemirske igle (Space Needle) ogromne građevine po kojoj u svijetu i prepoznaju ovaj grad i govorim si da se ipak trebam popeti gore, jer tek onda mogu reći da sam bio u Seattleu. Znam da zvuči vrlo turistički, ali ja to i jesam! Odozgo mi se pruža impresivan pogled (plus je još i sunčano!) na grad iz kojeg su potekli i veliki ljudi i velike priče. Odavde je Bill Gates pokrenuo svoj Microsoft; tu je Starbucks krenuo u osvajanje svjetskog tržišta kave; Amazon.com, i dalje najveći portal za Internet trgovinu, nastao je tu; Prvi prekooceanski putnički mlažnjak – Boing, proizveden je i poletio odavde; muzički pravac grunge čiji su nositelji poput Nirvane, Pearl Jama ili Soundgardena, gospodarili vrhovima ljestvica početkom 90-tih, iz Seattlea je! Još neka imena, poznata iz svijeta show biznisa su Sijetljani (ako se tako uopće kaže?): Jimmy Hendrix, Big Crosby, Quincy Jones, Kenny G, pa čak je među njima i Bruce Lee… Fino društvo, nema šta!

Danas su bili izbori, predsjedniči, a usput i ovi drugi, jednako važni, ali ispada manje bitni. I ipak se vidi da taj američki sustav biranja predsjednika (po kome su savezne države u kojima građani glasaju, te koje onda daju svoje glasove tzv. elektorate za izbor šefa države) i ima nekog smisla. U ovoj državi po imenu Washington, na mapi u gornjem-lijevom ćošku, demokrati suvereno vladaju! Mitt Romney se ovdje nije ni bio ukazao u predizbornoj kampanji! Odlučio čovjek uštedjeti i vrijeme i novac, jer ovdje nema što tražiti. Izbori kao da su samo u medijima i na glasačkim mjestima, jer šetajući ulicama grada uživaš u pogledu neokaljanom plakatima, bilboardima ili letcima koje ti uvaljuju volonteri i sl. Obama je pobijedio i idemo dalje…

Ono što je blagi paradoks je to što bih ja, da sam doma u Zagrebu, dobar dio ovog dana proveo uz TV gledajući domaće i inozemne programe i do kasno u noć čekao rezultate izbora. A ovako, u ovoj sam zemlji, i s previše posla za napraviti te ispred TV-a nisam stigao provesti ni minute! Niti ja, niti gotovo bilo tko iz mog užeg i šireg okruženja. Ima se pametnijeg posla…

A kad smo već kod posla. Mene čeka jedno sasvim drugačije natjecanje od izbora. Ispred mene su tjedan, dva ili tri – prave borbe! Prvih 17 komičara je završilo svoj preliminarni dio te pet polufinalista ide dalje, a sada je red na nas sljedećih 16 da to napravimo u šest dana. Svake večeri u drugom gradu, pred različitom publikom… Totalna kilometraža oko 2000km, ako sam to dobro preračunao iz broja milja na mapi…

Polu-finalisti od sinoć su Michael Malone (skakutavi mačkoljubac), Ricarlo Flanagan (lajavi geto filozof), Justin Leon (nadrkani pripadnik manjine iz Kanzasa), Nate Abshere (brzojezični intelektualac) i Elliot Maxx (post-hipijevski komičar s gitarom)… Ostali su sinoć završili svoje natjecanje. Bilo je iskrenih čestitki od strane kolega, podosta i onih ne baš tako srdačnih, a suza je bilo – previše! I to ne samo ženskih. Biti samo i u polu-finalu jednog ovakvog natjecanja ogroman je uspjeh, i to takav da je nekoliko njih i uložilo dosta (čitaj: sve) svog novca da se okušaju u njemu. Put i dnevnice ne pokriva organizacija već su odgovornost samog komičara, tako da se neuspjeh ne osjeti samo u duši, nego i po džepu.

Moje kolege iz SAD-a i Kanade, koji čine većinu natjecatelja, dolaze iz različitih životnih priča. Svi su profesionalni komičari, ali su neki iz financijske situacije gdje se jedno pivo naruči i srče cijelu večer, a zadnji puta se jelo za doručkom u hostelu… dok su drugi takvi da bi od samo jednog svog uobičajenog honorara bez problema mogli napiti i nahraniti sve ostale natjecatelje tu večer! Ja sam jedini koji je došao zahvaljujući sponzoru (sada vam zbog toga još više hvala, AURELIA!) što je kod većine njih viđeno kao nevjerojatno dobra ideja. Iznenađen sam njihovim iznenađenjem. Ipak, mislio sam da Amerikanci znaju sve kad je biznis u pitanju…

I bijaše moja prva večer.

Igrao sam na „Foreign Boy“ kartu. OK, ovo „boy“ treba shvatiti više figurativno… Svi ovdašnji komičari su listom bili za tu opciju, umjesto one gdje bih se trebao praviti da sam Amerikanac, odnosno, da pričam o nekim univerzalnim temama. – „Čuvaj to za kasnije“, rekao mi je Daryl Lenox, jedan od vodećih komičara iz ovog grada. – „Ne želiš da se publika zapita kako ovaj stranac (misli da) zna toliko o nama, a mi o njima ne znamo ništa!? To bi ti isključilo dobar dio ljudi u publici, a to ne želiš. Pridobij ih svojom pričom odakle si i kakvi ste vi to ljudi, a tek onda udri po Americi!“

Publike je bilo iznenađujuće puno, iako je izborna noć i doma se prate rezultati…. Oni koji su došli, dugogodišnja su stand up comedy publika, ona koja zna što želi i doista ne prašta ako to nije – to! Rezultat? Provukao sam se, ali može to i puno, puno bolje i zbog toga sam završio u donjem dijelu tablice.

 

#2 (12.11.2012.)

Seattle i Amerika žive svoj post-izborni period. Obama je bio na naslovnicama par dana i sada je već „old news“. U ovdašnjoj državi Washington veću pažnju izazivaju izglasavanja gej brakova i legalizacija marihuane. Ovo drugo je suprotno federalnom zakonu, pa bi moglo biti problema! Na ovo prvo već odavno nitko ni ne obraća previše pažnje, ali i tu ima ponešto. Konzervativni biznismeni koji rade u istočnim zemljama, sada traže novčanu naknadu od Sturbacksa, koji je inače iz ovog grada, jer je ovaj međunarodni lanac kafića otvoreno podržao inicijativu gej brakova. Zaista, u gradovima poput ovog „Smaragdnog“, kako mu je nadimak, biti gej je način života koji je toliko uklopljen u ritam i duh grada, da bi njegov nestanak ozbiljno uznemirio dobar dio građana.

Već nakon desetak dana boravka s ove strane Amerike, zaboravio sam što sam konkretno mislio da me tu očekuje? Znam da sam, kao i svaki od nas 33, priželjkivao onaj najveći uspjeh, ali se više ne sjećam kako sam to točno planirao izvesti? Toliko se toga događalo u međuvremenu da mi se miješaju slike prošlosti, sadašnjosti, a u pravcu budućnosti se niti ne usudim baciti pogled!

Znam da sam u pripremama za dolazak ovamo jako puno radio na gledanju sati i sati američke stand up komedije, istraživao o ovom dijelu zemlje, pisao potpuno nove fore i mislio da sam napravio SVE što će mi osigurati odličan plasman. Međutim, zanemario sam par stvari.

Prva je – konkurencija. Moje kolege s kojima se za bodove žirija i publike borim rame-uz-rame, takvi su da ću uskoro nekima od njih gledati u leđa. Neki od njih su ljudi koji će za par godina postati imena čijim ću se prijateljstvom i suradnjom moći jako hvaliti u mom dijelu svijeta, koji smo ovdje (s obzirom da je u pitanju više od jedne zemlje) nazvali – Backhomeia! Moje kolege u zavičaju su sjajni komičari. Sada to vidim još bolje, jer je način rada i kvaliteta na razini one na američkoj klupskoj sceni. Najčešće kada čujem neku njihovu foru prvi put, ili čak i drugi i treći, nasmijem se od srca… Međutim, par ovih tu su mi po prvi puta natjerali suze na oči! Iz takvih komičara zrači upravo ta tradicija stand up komedije koja datira još od početaka prošlog stoljeća…

Drugo je – žiri. Uvijek različiti ljudi u različitim klubovima. Neki su iz industrije zabave (producenti, redatelji, agencije itd.), a neki su jednostavno lokalni novinari, stariji komičari i sl. Međutim, ono što im je zajedničko je da u svojim ocjenjivanjima uvijek imaju na umu kakvu će te ocjene imati primjenu u praksi. Jednostavno, žele svojim ocjenama pomoći onim komičarima za koje misle da će im dobar plasman na ovom prestižnom natjecanju može pomoći u daljnjoj karijeri. Onoj u Americi. A što je s nas nekoliko koji nismo odatle…? Već druge večeri, priđe mi jedan od članova žirija i kaže ovo:”To što ti radiš i to na engleskom je nešto što nitko od ovih tvojih kolega ne može ni sanjati! Od srca ti čestitam!”…i onda doda “Ali, mi od stranaca u suštini nemamo nikakve koristi.”

I onda se prisjetim svojih par godina života u Americi početkom ovog stoljeća i shvatim da me u početku bio jako uzrujavalo to da na njihovim televizijama nema nikakvog stranog humora, čak ni onog kanadskog, a kamoli britanskog, a koji su, u stvari, na istom jeziku! Jednostavno, praksa na glavnim televizijskim mrežama je da se ne riskira i da, ako i ima neka dobra strana serija, ista dobije svoju američku inačicu. Svakako je najsvježiji primjer „The Office“, originalno britanski, ali je napravljena i američka verzija, a koja se onda i više distribuirala u svijetu, pa neupućeni misle da je original Made in USA. Nakon nekih pola godine ili godinu i ja sam se bio naviknuo da mainstream TV u ovoj zemlji ne želi strane jezike, a bogami ni naglaske!

Pored toga dočekalo me i par kulturoloških razlika. Ono što se i kod nas, ali npr. i u Velikoj Britaniji smatra jako inteligentnim forama – igra riječi ( a pun – eng.) ovdje se doživljava jeftinim i ne baš pretjerano kvalitetnim humorom. Na moje ogromno iznenađenje, moje izvrtanje izraza „bear with me“ u medvjeđe pokrete, naišao je na razočaravajuće reakcije tipa „aaaaaaaa….“. Ipak, ne bih ja bio Balkanac kada ne bih tvrdoglavo ostao pri tome, usput malo prilagođavao, i konačno u zadnjoj večeri dobio traženu reakciju – veliki smijeh!

 

Ostale fore na relaciji „mi – Amerikanci“ prolazile su jako dobro i jako me raduje da se ovi ljudi od srca smiju na svoj račun. Kada smo nakon prve tri večeri u Seattleu (druga je bila u gradu preko puta jezera, imena Bellevue), trebali krenuti u dublju provinciju, savjet mojih kolega je bio „Drop the suite!“ i to sam i napravio. Odijelo je ostalo u hotelu i dvije večeri sam nasmijavao ljude u košulji, odjećom se uopće ne razlikujući od ostalih komičara. Rezultat – puno, puno više smijeha nego u prethodnim večerima. Iskoristio sam njihov odnos prema velikom gradu (ipak sam ja dečko iz provincije, pa znam!), da napravimo privremenu anti-Seattle koaliciju East Europe/Washington State.

Čemu se smiju Amerikanci, odnosno, čime ih nasmijavaju njihovi komičari? Gotovo isto kao i kod nas: etničke ili rasne razlike, muško-ženski odnosi, novac, mediji – naročito reklame… a ako treba naći neku konkretnu razliku, mogu reći da je to da kod njih ima puno manje – politike. – „To je za televiziju!“, kaže mi Scott, kolega komičar. – „Mi se u klubovima time ne zamaramo, jer toga tamo ima i previše!“ I tako je, politički humor je ovdje na televiziji svakodnevica, bilo da je u pitanju stand up ili neki od drugačijih TV formata. Možda bi naši televizijski znalci mogli malo naučiti iz ovoga…

I tako, prolazi vrijeme. Večeri su rezervirane za nastupe, bilo ih je šest zaredom, pa onda još toliko! A, da ni ne spominjem putovanja do tamo i nazad, nekada i preko dva sata u jednom pravcu! Dane provodim u šetnji sunčanim Seattleom (još uvijek! – sada mi neki već zahvaljuju na donošenju lijepog vremena…)  i njegovim atrakcijama. Uživam u restoranima koji nude svakakva jela, odasvud. Ipak, zna to biti pomalo skupo, pa radim i ručak kod kuće, a napravio sam i jedan eksperiment. Pozvao sam u goste kolegu Kevina Bartinija, pravog američkog Talijana iz New Yorka. Na meniju – tortelloni! Prvo sam mu na pola tanjura poslužio one koje sam našao u obližnjem dućanu, a onda je na drugoj polovici dobio one koje sam donio od doma – Aurelia Blitva. Jeo ih je bez riječi, punih usta i klimajući glavom… Pretpostavljam da mu njegov talijanski ponos nije dopustio da glasno pohvali, ali sam mu u očima jasno pročitao „Mama Mia!“. Veselim se njegovoj gastronomskoj osveti, a uživam u ovoj mojoj kulinarskoj pobjeda koja ima okus – naše blitve!

Odoh u horizontalu. Meni laku noć, a vama – dobro jutro!

 

#3 (19.11.2012.)

Direktor CIA-e imao ljubavnicu, pritom i udanu ženu (bod u gostima?) i kad se to otkrilo, čovjek je morao dati ostavku. Ej, to je – CIA! Zamišljam kakav bi grijeh trebao počiniti bilo koji naš guzonja da bi ga se – ili nedajbože on sam sebe, natjeralo na odlazak s položaja?  Sve me manje čudi to što se američki mediji, nakon što su objavili da ovaj odlazi s tog položaja, polomiše da pronađu tu ženu, a njega više skoro da ni ne spominju! Neki to zovu estradizacijom politike, ja to zovem – Amerika!

Ako bih morao ovdašnji način života svesti na par pojmova, onda bi to bilo – rad i zabava. Ali sve – po pravilima! Ovdašnji ljudi (oni koji imaju posao) jako puno rade i upravo je taj profesionalni identitet kudikamo jači nego onaj osobni ili npr. obiteljski ili etnički. Čak i kada na sprovodu govore o pokojniku, kažu „John Smith, lawyer, father of two“. Zna se što ide prvo!

Ali, da bi se sva ta težina posla ispuhala – tu je zabava! Ovdašnja industrija zabave iliti entertainmenta nije slučajno po veličini treća u zemlji. Filmovi, mediji, zabavni parkovi, mjuzikli, pa čak i sport dio su svakodnevice više negoli u bilo kojem drugom dijelu svijeta.

Upravo zato, za razliku od naših krajeva i tržišta, ovdašnji komičari imaju jasnu predstavu što predstavlja uspjeh: veliki televizijski ili filmski ugovor ili barem nacionalna solo turneja. To su iznosi honorara od kojih se živi daleko iznad prosjeka. Ipak, najveći dio njih provede godine nastupajući po klubovima ili koledžima, čekajući taj svoji proboj. U međuvremenu se neki umore i odustanu, a nekima to preraste u način života te i u svojim 60-tim godinama nasmijavaju ljude tri puta mlađe od sebe.

I konačno sam izgubio na ovom takmičenju. Kratko i jasno – popušio. Nema me u finalu, iako su bodovi bili čak i pomalo „tight“, nisam mu prišao ni blizu iliti što bi rekli u mom selu – ni prismrdio! Kada se na kraju budu sređivale statistike bodova, završit ću negdje ispod sredine tablice. Rekao bih zasluženo, jer je konkurencija je ipak bila prejaka. Za primjer ćete u videu (sve to fino snimila Nokia PureView, ako se netko pitao…) vidjeti njih petoricu koji su završili od šestog do desetog mjesta: Nate, Justin, Ryan, Ricarlo i Solomon. Naravno, netko će reći (mama, žena, susjed i onaj što mi duguje neku lovu…) da sam ja i bolji od njih, ali brojke govore drugačije…

A, tko ide dalje? Ili bolje rečeno – kakvi idu u finale? U prvom blogu je već najavljen kao favorit – Michael Malone; dečko iz Los Angelesa, brz i neuhvatljiv na pozornici, nadasve simpatičan i s licem od gume. Odmah iza njega je Landry; Kanađanin jamajkanskih korijena s adresom u Atlanti, koji se jako vješto poigrava rasnim stereotipima, uvijek s osmjehom na licu. Zatim je tu Elliot Max; veteran ovog natjecanja, na kojem je pobijedio već dva puta, doduše jednom pod svojim pravim imenom – Gary Larson. Četvrto mjesto je zauzeo Joe Klocek; pritajeni favorit iz San Francisca, možda i najzaokruženiji po pitanju svog materijala. Svaka riječ ima svoje mjesto i intonaciju. Peto mjesto za ulazak u finale, ali nikako s najmanje šansi, prigrabio je Tyron Hawkins, vješti kombinator riječi i zvukova.

Pored ovakvih veličina, netko poput mene, pritom još i stranac, neupućen u sve praktične i kulturološke detalje, jednostavno nema šansi. Naravno, nije mi žao da sam došao i potrošio ovoliko vremena i energije. Stečeno znanje, nova poznanstva, zabava uz sate i sate smijanja… ma, ko to more platit!? OK, meni je to platila Aurelia i zato im opet hvala… Hoću reći, dakle & ipak, kada svedem dojmove i poravnam račune, ovo je bila jedna od mojih najvećih profesionalnih pobjeda u ovih dvadesetak godina otkad zarađujem za sebe!

U sljedećem blogu doznajte tko je pobjednik ovogodišnjeg međunarodnog stand up comedy natjecanja u Seattleu, a vidjet ćete i nastupe njih petorice najboljih. A ja tužan, utjehu sam pronašao u nastupu za „naše“ i još ponešto stranaca, u sijetljanskom klubu imena„Sarajevo Lounge“, a onda sam te u noći, na povratku u hotel, u hladnom vjetru osjetio zov Sjevera. Uskoro ćete moći pročitati kako sam prošao u – Kanadi!

 

#4 (26.11.2012.)

Odlučio sam da ovaj blog/putopis posvetim njima – najboljima od najboljih! Seattle ima pobjednika! Kao što se to naslućivalo od samog početka prije nekih (predugih) mjesec dana, titulu je odnio Michael Malone iz Los Angelesa. Publiku je pridobio pričama o kućnim ljubimcima, ženama te kružnim tokovima , koji su za Amerikance svojevrsna novost i velika frustracija! Vjerujem da se Zagrepčani, koji svakodnevno koriste Rotor, mogu se identificirati s time!

Njegova ogromna energija je kod žirija izborila onih dodatnih 0.18 boda, koliko mu je bilo dovoljno da bude ispred drugoplasiranog (Joe Klocek) ili 0.51 boda iz onog trećeg (Tyrone Hawkings). Ni četvrtoplasirani (Landry), niti onaj koji je završio na petom mjestu (Elliot Maxx) nisu zaostali više od jednog cijelog boda za ovogodišnjim pobjednikom. Samo da vam se dočara koliko je kvaliteta najboljih bila ujednačena te kako je to mala razlika u konačnom zbiru, pobjednik jedne programske večeri dobiva cijelih 11 bodova, a finalisti su na ovom natjecanju odradili svaki po 17 nastupa! You do the math…

Moje kolege nastavljaju sa svojim poslom. Michael ostaje u gradu, jer će se prema ugovoru uskoro snimati njegov „special“, dok je srebrni Joe je već na svom putu za – Kinu! A ja…? Nakon ovakvog velikog iskustva, bez obzira na porazan rezultat (a nedavno sam pročitao da je riječ „iskustvo“ samo ublaženi izraz za učinjene greške!) ponovno dolazim na jednu od onih životnih točaka kada se zapitam je li ovo početak kraja ili kraj početka?

Što sam to naučio? Prvo, ako želiš nešto napraviti u Americi, trebaš biti – u Americi! Neophodno je ovdje provesti puno vremena, s jako puno rada i kretanja, da bi se došlo na operativnu razinu s koje, tek onda, možeš ponuditi ono što sa sobom donosiš od kuće. Mi o njihovom radu i sadržajima znamo dosta, ali ipak nedovoljno; dok oni o nama ne znaju – ništa! I osim inicijalne pristojnosti kroz par pitanja o tome odakle si i što tamo radiš, te komplimenta da je naprosto nevjerojatno da to radiš i na njihovom jeziku, svaka konkretna zainteresiranost pretače se u – pokaži što znaš, sada i tu! Ako nisi po lokalnim standardima, ne očekuj popust na svoju „egzotiku“.

Drugo, naša scena stand up komedije (a ovdje mislim na regionalnu, jer su pojedinačne ipak premale za samostalnu perspektivu) je na dobrom i ispravnom putu da postane industrija, ali će to uzeti dosta vremena. Po meni, to će biti toliko vremena, da ćemo do tada mi koji smo sve to pokrenuli, uglavnom biti na nekim pozicijama koje nisu – pozornica. U međuvremenu se moraju pojaviti profesionalci koji nisu ujedno i komičari, što se u našoj praksi pokazuje kao veliki problem. To moraju biti poslovne ajkule koje će prvenstveno interesirati profit od ovog biznisa. Jer, ovo je biznis – entertainment business.

Ujedno, ovo je i kraj početka. Nakon ove američke epizode, spoznao sam vlastite potencijale i objektivna ograničenja i od sada ću svoje kapacitete usmjeriti u pravcu onoga što je mojim kolegama i meni sada neophodno za uspješan nastavak karijere. Nama tu kod nas treba televizija! Američki TV programi prepuni su različitih formata stand up komedije, od emisija u kojima se izreda nekoliko njih, do jednosatnih nastupa jednog komičara, a onda su i talk-show emisije, kvizovi, natjecanja itd.  Međutim, konkretno se u Hrvatskoj ništa neće dogoditi dok o programu odlučuju razni svilani, njemački direktori programa koji ne govore naš jezik ili bogapitaj kakvi urednici i „urednici“ na Prisavlju, koji očigledno još nisu načisto s tim da je vrijeme pinke završilo! Naravno, i kolege u okruženju suočavaju se sa sličnim izazovima, da ne kažem problemima, da ne kažem – sranjima.

Ipak, ako se ne samo preživjelo u ovih sedam-osam godina, nego se i raslo i razvijalo čak i u vrijeme krize i recesije, onda je jasno da je vrijeme pred nama ono koje će donijeti velike i konkretne rezultate. I do sada se jako puno se postiglo! Od nečega što prije manje od deset godina tu kod nas nije ni postojalo, razvile su se scene u pet zemalja u regiji, s nekoliko desetaka aktivnih stand up komičara, pokrenutim klubom i brojnim klupskim večerima, turnejama, festivalima, gostovanjima u inozemstvu, pa čak i jednim DVD izdanjem… Zahvalnost za to dugujemo i svima onima koji su nam pomagali u ovim našim naporima, baš poput Aurelie, koja je sponzorirala ovaj moj put u Sjevernu Ameriku.

Zato, valja nam nastaviti s radom, a priču ostaviti za – pozornicu!

P.S. Izvještaj iz Vancouvera i Toronta – next week!

 

#5 (04.12.2012.)

“Mi smo Kanađani, zato jer nismo Amerikanci!”, najčešće se čuje kao odgovor kada se stanovnike te zemlje pita tko i kakvi su oni zapravo? Vjerojatno postoje bolji i točniji odgovori, ali se ovaj nekako najčešće javlja, također uz onaj da je Kanada “negdje između Amerike i Europe”. Ipak, čini se da ova država sve više postaje poput svog južnog susjeda.

Jedna stvar je činjenica, to je jedna ogromna zemlja! Avionski let iz Vancouvera na zapadnoj obali, do Toronta (koji, bajdvej, i nije na samom istoku zemlje, već negdje na drugoj trećini puta u tom pravcu) traje – pet sati! Tek da stvorite sliku koliko je to prostranstvo, jedan toliko dug let iz bilo kojeg od naših gradova, iako ih na žalost više i nema, odveo bi nas poprilično duboko i u Aziju i u Afriku ili bez problema prebacio preko Sjevernog pola…

Vancouver je veliki grad londonske klime, što rezultira velikim brojem beskućnika koji su se tu slili zbog blage klime, ali ujedno ga stavlja među vodećim gradovima po broju samoubojstava. Savršeno mjesto za odličnu komediju! Ovaj treći grad po veličini u Kanadi ima stand up scenu koja je među vodećima na kontinentu. Svakoga dana u tjednu događa se po nekoliko comedy večeri, a ja sam imao sreće (više nego prema zasluzi!) da upadnem na jednu od boljih – Comedy on the Corner.

I upravo tu se odmah osjetila razlika u reakciji na “I’m from…” između američke i kanadske publike. Oni znaju odakle sam. Nakon mog nastupa mi je prišlo nekoliko ljudi koji su ili prva generacija naših zemljaka ili su im deda i/ili baka iz naših krajeva. Iako mi je to pomalo ubilo “opening joke”, bilo mi je drago da ih upoznam.

A onda – Toronto… Grad koji bukvalno raste iz dana u dan. U zemlji koju je recesija tek okrznula i koja ima stabilan bankarski sektor, slijeva se jako puno inozemnog novca i to najčešće u – građevinarstvo. Ogromni neboderi niču na sve strane i u samom centru grada i na periferiji, mijenjajući pejzaž gotovo do neprepoznatljivosti. CN Tower koji je nekada štrčao sam, uskoro će dobiti konkurenciju po visini. Na sve strane su kranovi i dizalice, i samo po sebi se nameće pitanje – a tko sve to plaća? Odgovori idu ovih redoslijedom: Kinezi, Arapi, Rusi, Indijci, a doskora tj. do sankcija i – Iranci! Investiraju tamo gdje misle da je sigurno. A tko će živjeti u svim tim silnim zgradama, čiji je rast doveo do ogromnog rasta cijena nekretnina…?

Ima tko. Zaista, za razliku od bilo kojeg drugog velikog grada na svijetu, ovdje čuti različite jezike izgovorene od strane ljudi svih nijansi boje kože, potpuno je normalna stvar. Dok su u drugim takvim megapolisima imigranti poprilično (samo)ograničeni na svoje dijelove grada, ovdje žive i kreću se posvuda. Da li se zbog toga bune “oni pravi” Kanađani? Možda i bi, kada bi se takvima i osjećali. Naravno da i u ovoj zemlji postoje oni koji sebe smatraju čistokrvnim starosjediocima, ali je takvih toliko malo i razbacani su po ovim prostranstvima, da ne čine najvažniju društvenu grupu. Ova zemlja, a naročito Toronto, žive svoju raznolikost, sa sve dobrim i lošim stranama iste.

To se vidi i prema komičarima. U nekoliko nastupa koje sam imao u ovom gradu nagledao sam se njih svakakvih: jedini crnac u svom malom gradu u provinciji Alberta, HIV pozitivni gej koji je iz katoličanstva prešao u judaizam, latino koji to doista i želi biti – ali mu to nitko ne priznaje, mršavi i niski štreber koji izgleda kao psihopat koji samo što nije ubio prvog zgodnog muškarca (ili ženu!), gluha komičarka koja izgleda kao sex bomba… Dok sam u Seattleu dane provodio u društvu onih najboljih i najiskusnijih stand up komičara, ovdje sam se družio s onima koji su “običniji” i koji su negdje na sredini puta svoje karijere…

Ovakva sredina je izrodila svjetske komičarske zvijezde kao što su Jim Carrey, Dan Akroyd, Leslie Nielsen, John Candy, Martin Short… ali, su svi oni odavde morali za Hollywood. I dandanas je Toronto manje-više odskočna daska za one talentirane koji žele više. “Doći će tu kod nas i Izzard i Louis CK”, ali samo kako bi u nekom malom klubu pred sto ljudi isprobali novi materijal ili pak rasprodali najveću dvoranu u gradu!”, kaže Wojtek, moji dobri duh domaćin, ujedno i komičar. “Iako smo veliki, nismo toliko veliki!”

Balkanski komičar u Torontu – nikakva senzacija. Sva moja iskustva pred domaćom publikom i komičarima, bila su sjajna. Možda mi je upravo i najdraža bila večer komičara-za-komičare (i par zbunjenih gostiju) u malom kafiću Full of Beans, gdje se osjetio taj duh zajedništva zaljubljenika u ovaj žanr komedije. Izvodile su se nove šale, improviziralo i gotovo kod svih iskoristila prilika da se prije nastupa pozdravi kolegu iz inozemstva. Fini ljudi, ti Kanađani!

Nastupio sam i dva puta na večerima gdje je bilo više komičara nego publike, ali važno je da se radi. Što veći broj “utakmica u nogama” geslo je svakog ovdašnjeg komičara. Trebalo bi nekako tako biti i kod nas…

Zato sam iskoristio priliku da, kad sam već tu, u suradnji s Zoranom Morom, koji organizira ovakve stvari u gradu, da odradim jedan (rasprodan, pa je bio još jedan!) nastup u prostoru pod imenom Rakia Bar. Iz imena naslućujete što je u ponudi, a vjerujte mi, kao dijete iz šljivarskog kraja, osjetio sam se posramljenim svojim neznanjem o varijacijama na temu – rakija! Kad uz to još dodate odlična hrvatska vina…

A naši ljudi? Ima nas sa svih strana i iz svih vremena dolaska od prošlog stoljeća naovamo… Ali, jasno odvojenih zajednica. Samo u pojedinačnim slučajevima će Srbi, Hrvati i Bošnjaci živjeti i raditi zajedno, ili se barem družiti. Ne postoje nikakvi sukobi, ali ni neka pretjerana komunikacija. Grad je dovoljno velik, a iskustva iz zavičaja dovoljno loša. Naglašavam “dovoljno”, jer su interpretacije naše balkanske realnosti, nerijetko puno gore među dijasporom. Ipak, tako je kako je.

Upravo zato, epizode poput koncerta “Tribute za Indexe”, koji su više mjeseci pripremali i na kraju realizirali ljudi iz BiH i njihovi prijatelji, a na koji su došli i ostali iz regije, bio pravi i veliki uspjeh! U videu pogledajte i osjetite atmosferu…

U ovom videu, koji je kao i prethodna četiri, snimila Nokia PureView 808 – također ću iskoristiti priliku zahvaliti se i sponzoru ovog mog velikog putovanja, proizvođačima najbolje svježe tjestenine u ovom djelu svijeta! Hvala vam, Aurelia!

I da, na kraju, gradonačelnik Toronta, i inače ne previše popularan, dobio je otkaz (samo) zato što je tri tisuće dolara gradskog budžeta preusmjerio prema malom nogometnom timu čiji je počasni trener. Tri tisuće dolara, što je u našim parama nešto više od dvije tisuće eura? Zamislite da se takvo što dogodi kod nas? Eh, gdje smo mi, a gdje je Kanada…