The Funniest Person in the World (12/2016)

Lutanje sjeverom uz propitivanje smisla života

Skandinavski stil stand-up pozornice: sve što treba i ništa više!

Da putuješ, da se nudiš i prodaješ, da se brendiraš i tek onda si plaćen – da nastupaš! – odzvanjaju mi riječi starijeg američkog kolege o našoj profesiji stand-up komičra, ovih dana dok tumaram po Skandinaviji. I stvarno, ove prve aktivnosti su puno napornije, jer kada izađeš pred publiku ti se – odmoriš! Ako uopće izađeš pred publiku.

Sada, dok u mračno švedsko jutro (iako je već pola 9) ispisujem ove redove, pokušavam da prizovem trenutak kada sam došao na tu briljantnu ideju da, prije nego dođem u Helsinki na završnicu svjetskog stand-up comedy takmičenja za Najduhovitiju osobu na svijetu (The Funniest Person in the World), malo i obiđem susjednu im Skandinaviju! Izgleda da su u tom trenutku uzbuđenja zbog uspjeha kvalifikacije pomutila činjenično stanje da nisam više mladi leteći mužjak koji se tako lako nosi s ovdašnjim i trenutnim godišnjim dobom. Ljudi, hladno je!  Ali, krenimo redom…

 

Dan 1 – DANSKA

Kada se kao komičar nudiš negdje po dijasporalnim destinacijama, obično pošalješ poruku i ambasadi iliti veleposlanstvu da pozovu naše ljudi, ali uglavnom ne očekuješ odgovor. Ipak je i to javna služba u kojoj su svoje mjesto našli možda malo načitaniji likovi u odnosu na one kakve srećemo kod nas.

Možda. Međutim – u Danskoj u veleposlanstvu rade neki manje takvi! Istog dana se javlja Branko kojemu je netko odande proslijedio poruku i on bi da radimo show u Kopenhagenu. Iz razgovora čuješ da Branko zna sve što treba. Branku iz Sarajeva se prepuštaš. Branko ima i kolegu Harisa iz Gradiške koji koristi hrvatske riječi i izraze, a na na fejsbuku koristi ćirilicu. Moj čovjek! A, tu je i Tony, predobri Makedonac, u čijem Cafe Mandela u srcu Kopenhagena će te večeri biti stand-up. Naravno, prije njega je išlo iće i piće cijelo popodne, jer – hladno je vani!

Predstava kao i svaki takav show – pričam o Zapadu, o Jugoslaviji nekada i našim zemljama danas, o našim razlikama i sličnostima… i gledam ono što najviše volim – publiku iz svih dijelova ex-YU koji se međusobno pogledavaju i smiju dok prozivam ‘one druge’, a što je još bolje – najslađe se smiju kad spomenem i njih! Tokom predstave se nametnuo Crnogorac, taxi vozač koji kao da je diktirao kada će se svi smijati – on glasno prasne u smijeh i svi ga prate. A prasnuo je svako malo. Hvala ti, sokole!

Nakon toga – u krpe! Rano ujutro se ide dalje i nema više vremena za zajebanciju.

Dan 2 – NORVEŠKA

U klubu sam sinoć zaboravio punjač za telefon. Na ovakvom putu je to = katastrofa! Pogotovo ako novi trebaš kupiti – u Norveškoj! Savjet svih stand-up komičara koji su nastupali u Oslu je vrlo jednostavan: najedi se prija puta, izađi iz aviona, koristi javni prijevoz s aerodroma, dođi u klub i ako ti ponude piće – obavezno prihvati i ne osjećaj potrebu da uzvratiš uslugu; ako pitaju jesi li gladan odmah i obavezno kaži da… završi nastup, idi spavaj i sutradan idi nazad i – NE KUPUJ NIŠTA. Jedna kava u centru grada je 9€, a pivo košta pola bubrega, pa ti vidi!

I tu kreće avantura! Dok je u Danskoj jučer sve išlo kao po špagi, negdje oko podne stiže poruka od domaćina da je došlo do ‘manjih izmjena’ u programu večeras… a te manje izmjene su sljedeće: show nije u 8 nego u 11; nije na našem jeziku, već na engleskom; i… nije (samo) za našu publiku već i Norvežane. Klasični slučaj double-bookinga! Naš čovjek prije mjesec dana dogovorio vrijeme i prostor, a gazda Pakistanac mu rekao OK; a onda u međuvremenu za tada i tu dogovorio novogodišnju proslavu za domaću firmu! i jednostavno poručio – ili će stand-up biti na engleskom ili ga biti neće! Kompromisno rješenje je bio neki skarabudženi nastup pred ponoć za nekoliko zbunjenih naših ljudi, koji su ipak odlučili da ostanu i još manje vrlo, vrlo pijanih Norvežana! Nakon toga smo otišli na pivo. Plaćao moj domaćin Samir. Ja ću njemu u Zagrebu.

Dan 3 – ŠVEDSKA

Jednostavno, show se nije ni dogodio. Svi domaći promotori, odnosno, organizatori ovakvih priredbi su mi bili komunicirali da je Stockholm – težak. Vrlo interesantno, svi su pitali zašto nisam išao na Gothenburg ili Malmӧ, ali ja sam htio – glavni grad! Gomile e-mailova, telefona, Vibere i Facebooka da bi se na kraju posla prihvatio izvjesni Miroslav… Prepustiš se Miroslavu, jer imaš previše drugog posla. Onda se sjetiš da ti se nije javio do dan prije nastupa, a onda ni na dan nastupa. I ništa. Niti sam znao kada je i gdje trebao biti nastup za kojeg je ovaj Miroslav rekao da će biti „najveći koji sam ikada imao“ – na što sam jednostavno trebao reći hvala i doviđenja, ali nisam… I tako, nakon kraće šetnje po gradu, došetao sam do Selme i Zorana, gdje su bili i Siniša i Nada i bilo je više smijeha nego na prosječnom nastupu.

Kakav je Stockholm? Lijep, valjda. Hladan – sigurno!

I, ajmo sad put četvrtog aviona u četiri dana. Pravac – Helsinki, jer prava avantura tek počinje…”


[/one]

Ono kad usred Helsinkija vrisneš “Smrt fašizmu!”

 

Zvuče kao nekakva mješavina mađarskog i švedskog, ali puno više izgledaju kao ovi drugi. Tako se ukratko mogu opisati Finci, nama relativno malo poznat narod na sjevernom ćošku Europe. Kompozitor Jean Sibelius, Laponci s losovima te Djed Mraz s irvasima, skijaški skakač Mati Nykanen, tisuću jezera, Nokia, filmski redatelj Maki Kaurismaki, saune, Angry Birds, Mommins… neka su od imena i pojmova koje povezujemo s Finskom, ali nas je jako malo bilo u ovom dijelu svijeta. Ovo je jedna od onih zemalja u koju dolaziš s namjerom, a vrlo rijetko ili nikako kroz nju ne prolaziš onako usput.

Helsinki, grad od nešto manje od milion je jednostavno lijep! Naglasak je na jednostavno, jer je sjevernjačka racionalnost vidljiva na svakom koraku. Čisto je, logično planirano i ednako logično izgrađeno i, jako je hladno! “Ovo je ništa! Dođi za par mjeseci! – govori Harri, kolega stand-up komičar, koji je neformalni domaćin svima nama koji smo tu na par dana završnice svjetskog natjecanja The Funniest Person in the World, čije će se finale održati u četvrtak na sjeveru Finske, u laponskom mjestu Levi. Tako je odlučio producent iz Los Angelesa te će tako i biti! Do tog dana, svi smo u Helsinkiju, prije za vrijeme i nakon velikog nastupa u Teattri Forumu.

Finska je nezavisna tačno 99 godina. Najveći dio svoje povijesti provela je kao teritorija s ljudima drugačijeg jezika unutar Švedske ili Rusije. I umjesto da su, poput nas južnjaka, sada ogromni nacionalisti koji mrze sve istočno i zapadno od sebe, ovo su ljudi koji vrlo trezveno govore o svojoj istoriji, a naročito sadašnjosti. Patriotizam je neupitan, ali je njihov nacionalizam blag i gotovo romantičan. Ne bježe od kontroverzi iz svoje prošlosti, a jako strastveno (koliko to jedan Finac može) govore o svojoj sadašnjosti. Oko budućnosti su dosta oprezni, pogotovu što su im prvi susjedi Rusija i baltičke zemlje. Najgledaniji televizijski program u ovoj zemlji se događa upravo na Dan nezavisnosti, 6. decembra, kada predsjednik Finske i njegova pratnja satima primaju zaslužnike iz finskog društva, njih hiljade, i s njima se – rukuju. Taj program traje satima i pisca ovih redova, radoznalog da pogleda taj medijski fenomen, uspavalo je nakon nekoliko minuta!

Riba i povrće te ponešto divljači sa sjevera – to će vam reći da je finska hrana. Pije se jalovina, nešto kao rakija, i više vrsta votke: domaćih i onih prošvercanih iz Rusije. I naravno – pivo, kojeg u ponudi ima u stotinama varijanti. I sve to – ako imaš novaca! Sve je tu jako skupo, a za naše neskandinavske džepove i vrlo preskupo. Primjera radi dva hamburgera i dva piva su bez problema 40 eura, a nije nikakav problem natrčati na veliko točeno pivo od petnaestak eura. Jedna od razloga je i taj da se ograniči kupovina alkohola, jer je on prepoznat kao jedan od većih društvenih problema. I drugih ima, ali iz perspektive naše svakodnevice ti problemi izgledaju smiješno mali. Ipak, Finci ih shvaćaju ozbiljno. Politička korektnost i građanska pristojnost socijalne države, ovdje još uvijek nisu ustuknuli pred populističkim inicijativama koje poput gljiva iskaču širom zapadnog svijeta. Izvještaji policije sa sinoćnjih demonstracija: desničarska parada neonacista – 150 ljudi koji su se u međuvremenu potukli među sobom, dok je zajedničko građansko-ljevičarsko-anarhističko okupljanje rezultiralo s deset puta više ljudi koji su mirno, ali glasno promarširali gradom.

I dok sam ih promatrao, smrzavajući se na nekih minus 7, među njima ugledah transparent SMRT FAŠIZMU, naravno da je uslijedilo moje SLOBODA NARODU! te okupljanje pomalo zbunjenih zemljaka. Rezultat – poziv na druženje na stand-up showu za “naše” u kulturnom centru Caisa u centru Helsinkija. Javite svojima neka svrate.


[/one]

Svaka škola se plaća, a od neke još i zaradiš!

Finalisti The Funniest Person in the World – nas 20!

Ipak ne. Nisam ušao u super-finale. Volio ih reći da je bilo za dlaku, ali nije. Tu se našlo njih petero, koji su sinoć održali svoje završne nastupe u skijaškom centru Levi na ivici Polarnog kruga na sjeveru Finske. Na kraju se ispostavilo presudnim ono što se od početka naslućivalo – internet glasovi su odlučili one najuspješnije, tako da su njih petero: Malezijac Harith Iskander, Filipinac Alex Calejja, Indijac Mino van Nassau te David Kilimnik iz Izraela i Katerina Vrana iz Grčke.

Na ovoj web stranici će se moći vidjeti njihove nastupe te svojim glasom podržati osobu za koju mislite da zaslužuje status Najduhovitije na svijetu, na ovom takmičenju koje organizira Laugh Factory iz Los Angelesa. Moj glas odlazi kolegici iz Grčke. Što se mene tiče, završio sam negdje na sredini tablice, između 9. i 11. mjesta; jednostavno – broj glasova sa interneta je bio nedovoljan za kombinaciju bodova dobivenih na nastupu, koji je bio na razini 8/10 i doista ispod mojih očekivanja. Bio sam dobro prepoznao potrebu da domaću publiku nasmijem šalama vezanih uz neke lokalne teme i karakteristike, kao i onima koje su baš univerzalne.

Međutim, zaključak je, sadržajno gledano, da ljude van Balkana baš previše i ne zanimaju neke naše osobine, a Fince (i ogroman broj Malezijaca, koje je na ovaj show nekako prizvao ondašnji kolega!) još uvijek ne interesira Donald Trump. Ne znam da li me tješi ili dodatno rastužuje činjenica – i da sam imamo skoro savršen nastup, ne bih ušao u super-finale. Nakon mog nastupa sva trojica iz žirija odali su mi priznanje da sam bio među par ‘the smartest’ nastupa u toj večeri, a dvojica su imali identičan savjet – uključi se u neku satiričnu produkciju! Treći je pak poručio da se jednostavno usmjerim na univerzalne teme, jer je to jedina perspektiva za jednog ‘imigranta’ na zapadna tržišta. Iako tehnički ima pravo, radije ću se put savjeta prve dvojice iskusnih kolega. Ostaje samo pitanje da li kod nas ili negdje na Zapadu?

Žene u komediji. You gotta stay strong!

Za ovo drugo bih morao krenuti, možda ne od početka, ali bih svakako za početak trebao potrošiti nekih pola godine na dovođenju svog engleskog u prvi govorni jezik. Bez obzira što ga govorim jako dobro, njegova upotreba na sceni zahtjeva trenutno i potpuno izbacivanje svog materinjeg jezika iz sustava! A kakvo je samo to druženje bilo! Namjerno kažem druženje, više nego li natjecanje, jer je kao organizacija, ovo ipak bilo ispod razine originalne ideje i poprilično pretencioznog naslova Naduhovitija osoba na svijetu (The Funniest Person in the World!). Improvizacija je dobrodošla u komediji, ali samo na sceni, dok je u organizacijskom dijelu nešto što treba izbjegavati! Ni meni ni mojim kolegama nije jasno kao to da je jedna od najvećih produkcija komedija u svijetu Laugh Factory iz srca Hollywooda sebi dopustila toliko propusta?

Jedan od primjera koliko američke kolege baš i nemaju znanja o ostatku svijeta je i taj da smo svi koji smo ušli u završnicu ovog natjecanja dobili ček (ček!) od tisuću dolara. Međutim, za unovčavanje tog čeka u europskim bankama treba nekih pet do osam tjedana i uz naknadu od nekih 120 eura! Pored toga, imena na tim čekovima su ona koja koristimo na sceni, a ne ona koja imamo u dokumentima, tako da sam ja u banku ponio i osobnu i vizitku na kojoj piše Pedja. Pravila su se mijenjala nekoliko puta tijekom ovog natjecanja, a i samo prebrojavanje glasova je na kraju bilo dovedeno u pitanje, s nekim još uvijek otvorenim stavkama.

Pored toga, među komičarima je postignut konsenzus da je glasanje na internetu pogrešna stvar te da ga treba zadržati samo i jedino kao inicijalno predstavljanje komičara u natjecanju. Sve ostalo treba prepustiti žiriju i publici – uživo! Moje mišljenje je da je Katerina Vrana iz Grčke najduhovitija među nama komičarima, međutim ogromni projekt iza kojeg stoji malezijski kolega Harith Iskandar bi u konačnici mogao polučiti uspjeh koji on toliko želi! Ostale finaliste ne bih komentirao, jer sam imao svoje favorite.

Njemački comedy superstar Michael Mittermayer te Irac s australskom adresom Jimeoin, nisu ušli u super-finale, a ni meni ni dijelu komičara nije jasno kako? Sustav bodovanja je svakako prekompliciran, jedino nam nije jasno je li to napravljeno namjerno ili je još samo jedan u nizu propusta u organizaciji ovog svjetskog natjecanja. Oduševio me finski kolega Harri Soinila s, po meni, najinteligentnijim nastupom te večeri, a najveseliji je bio Brazilac Murilo Couto, koji je prekršio sva pravila oko izbjegavanja psovki! Posebno priznanje bih odao slovenskom kolegi Tinu Vodopovecu koji je s uvjerljivo posljednjeg mjesta po internetskim podovima, izvanrednim nastupom sebi priskrbio komplimente žirija i mnogo bolji konačni plasman na kraju!

Prošli pobjednik Ismo Leikola i osnivač Laughy Factory – Jamie Masada.

Zaključak – ako želiš svjetsku karijeru, moraš biti dio svijeta.Domaća stand-up komedija, iako rastuća, nije dio te svjetske mreže, već još uvijek egzotična destinacija u koju ponekad svrati netko od njih te iz koje dolaze jako talentirani komičari, ali za koje se vidi da im nedostaje utakmica u nogama na gostujućem terenu.

Amerikanci? Da bi u stand-up komediji napravili nešto što će doista biti i svjetski relevantno – morat će malo više slušati taj svijet, a malo manje – samo sebe. Prvi čovjek ovog natjecanja Jamie Masada, vlasnik i osnivač Laugh Factoryja, priznao je propuste, i one tehničke i one filozofske te prihvatio moju ponudu da mu napravim elaborat s analizom i preporukama kako bi to trebalo izgledati sljedeći put. Wish me luck! I na kraju, najbolji mogući kraj turneje – nastup za naše ljude i regionalna stand-up defloracija Helsinkija. La Commedia è finita!